Prenosimo poruku koju smo dobili od sugrađanke čije je dijete napadnuto od strane pasa lutalica na putu prema školi.
“Danas mi dijete krenulo u školu i napala ga dva kera, sreća pa bila kona blizu i uspjela ga odbraniti, dijete mi se prestravilo, plače od straha, i neko mi kaže to su živa bica nemoj ba, pa to sve treba pobiti, ja ne znam kakvo je ovo posrano vrijeme da je narodu više stalo do posranih kerova nego do djece, znači ne smiješ dijete pustiti samo u školu zbog straha da ga neće napasti čopor kerova, jer u čoporu hodaju i po naseljima i u gradovima, i u slobodi, i niko ništa ne poduzima, pa da zaključimo da država nam takva da ne sklanja kerove sa ulica jer su ovi sto je vode kerovi još gori, a da ne spominjem ove kerove iz ovih organizacija što brane iste kojima su kerovi bitniji od naše djece, kome god su dragi nek ih vode sebi, potpisala bi peticiju za eutanaziju svih gore navedenih kerova”
U međuvremenu smo primili poruku od još jedne sugrađanke čije je dijete takođe napadnuto od pasa lutalica.
“Danas u blizini Prve Osnovne škole Živinice moje dijete je u mom prisustvu pri povratku iz škole napadnuto od psa koji je bio na poligonu iste. Strašno se uplašio ali na sreću nije bilo nikakvih povreda osim ogrebotina po torbi. Na našu sreću dijete se ne boji životinja (mislim na pse) ali šta je sa one djece koja se boje, kakve posljedice možemo očekivati samo od uplašenosti, a da ne govorimo o povredama? Kome se obratiti? Hoće li iko išta učiniti po tom pitanju? Šta će se desiti ukoliko mi roditelji počnemo rješavati taj problem? I još stotinu pitanja na koje niko nema odgovora? Ali bar neka se ovi tzv.stićenici pasa zapitaju kako bi se ponašali da je njihovo dijete upitanju? I neka mi niko ne daje opravdanja za postojanost ovolikih pasa u našem gradu, ovolikih čopora od koji ni autom ne mozes proći kroz grad, jer opravdanja nema. Neka je na sramotu svima nama šta smo sebi dopustili! Žalosno!”
