Doktor Samir Kamenjakovć: Ne želim da moja djeca „bježe“ u Njemačku

Ne želim da moja djeca „bježe“ u Njemačku!

Kao 17-godišnjak samostalno radio u ratnoj hitnoj pomoći, i tu se susreo sa najtežim ljudskim patnjama.

Svi se slažu da je već krajnje vrijeme da upravljanje ovom zemljom, Bosnom i Hercegovinom od naviše do najmanje razine preuzme jedna nova generacije koja je sposobna da donese napredak. Generacija koja ima dovoljno iskustva da ono što želi provede u djelo na jednoj strani i na drugoj, generacija koja ima želju i optimizam da ne posustane pred prvim preprekama. Jedan od predstavnika te nove generacije je svakako i naš sagovornik, dr. sc. Samir Kamenjaković, uposlenik JZU UKC Tuzla, viši asistent na Medicinskom fakultetu u Tuzli, poslanik u Skupštini TK i u oktobru kandidat za načelnika Općine Živinice. U razgovoru za naše novine ističe da sve što radi ima samo jedan cilj da djeca koju ima, njegova ali i djeca svih građana Živinica i BiH ne „bježe“ u Njemačku i druge zemlje nego da svoju budućnost vide u zemlji u kojoj su se rodili.

Odgojen sam u duhu tradicije i od malih nogu sa željom da stvaram nove vrijednosti

Koliko mjesto rođenja, odrastanja, kasnije školovanja i porodica određuje karakter jednog čovjeka, njegove poglede na svijet i način na koji kasnije djeluje u životu?

„Rođen sam u jednom drugom vremenu u kome, vrijednosti nisu bile vezane za materijalni status, nego moralnu vrijednost, vremenu u kome su se esencialne vrijednosti nalazile u tradiciji i prenošenju kulturne vrijednosti, što znači da sam odgojen i vaspitavan u duhu tradicije, ali sam upućivan na potrebu stvaranja novih vrijednosti a što se mogu zahvaliti ocu koji mi je dao ,,pogled u daljinu,,. Ono što mogu reći još za sebe u odrastanju da sam bio sasvim obično dijete, koje je imalo ništa više od dovoljnog i to vam pomogne kasnije u skromnosti. Nakon završene osnovne škole pokušao sam se upisati u vojno medicinsku školu u Novi Sad, gdje sam odustao jer sam dobio jedno oboljenje kože psoriasis vulgaris, koje mi je bilo dodatni korektivni faktor u životu, da bolje razumijem ljude, da budem humaniji i da svojim primjerom pokažem da čovjek ne može imati hendikep koji će ga spriječiti da uspije. Dakle, veoma rano sam izgradio karakter skromnog, humanog čovjeka željnog stvaranja novog u duhu tradicije i očuvanja sopstvene kulture.“

Rat je bio moja škola, kao čovjeka i zdravstvenog stručnjaka

Zbog čega medicina kao životni poziv i kako je do sada išao Vaš profesionalni put na kojem je sigurno bilo ne samo lijepih stvari?

Samir Kamenjakovic– „Ako sebe veoma rano izgradite kao skromnu i humanu osobu vaš slijed događaja bit će jedna od medicinskih grana, usto još i želja da sebi i drugima možete pomoći definiše vas u potpunosti. U toku školovanja u srednjoj medicinskoj školi u Tuzli me zadesio rat sa 17 godina, odmah sam se prijavio u crveni križ Živinice i organizovao nekoliko medicinskih punktova u okolnim selima. Vjerovatno sam više očekivao pa sam otišao i radio u službi hitne medicinske pomoći Živinice i bio sam rijetki 17 godišnjak koji je samostalno u ratu radio u hitnoj službi. Tu sam se susreo sa svim hitnim slučajevima i intervencjama, od rađanja do smrti. Nakon toga odlazim u ratnu jedinicu 220 brigade gdje sam sa svojim saborcima obišao cijelu BiH, tu sam bio sanitetlija, medicinar, ortoped, internista, psiholog, hirurg i što god je trebalo u rovu i u ratnim ambulantama gdje se nalazla moja brigada. Ali najteži dio sam doživio kada sam poslat ispred operativne grupe, da prihvatim izbjegle jedinice iz Srebrenice 1995 koje su kroz šume prošle do naše teritorije, ljudi su bili sa užasnim ranama, teškim psihozama, traumama, iscrpljeni i bolesni a u školi Bašigovce gdje sam napravio punkt sam bio jedini ispred saniteta, tu sam radio obrade rana i saniranje povreda 48 sati neprekidno a imao sam samo 19 godina, e tu sam sazrio preko noći i shvatio koliko volim ovu državu, ovaj narod i svoj poziv. To je bila brigada Zulfe Tursunovića i sad viđam neke ljude iz tog vremena koji mi priđu i pozdrave me onako iskreno i od srca. U toku ratovanja sam i upisao i studij medicine u Tuzli, koji nisam redovno mogao pohađati zbog angažovanja u radnim dejstvima, te sam nakon rata počeo raditi i kao medicinar na UKC Tuzla, potom odlazim u Sarajevo gdje upisujem studij medicinske radiologije i u roku ga završavam, pa potom magistriram i doktoriram na istom univerztetu, u Sarajevu. Počinjem prije 17 godina raditi na klinici za radiologiju gdje i danas radim, sa divnim ljudima“.

Neću da odustanem, šta bi od nas bilo da smo se povlačili u ratu pred protivnicima

Koje su Vaše ambicije u profesionalnom životu i šta je satisfakcija za sve godine provedene učeći i radeći kao zdravstvenog radnika?

– „Moje ambicije u profesiji i nauci su uglavnom zadovoljene , ono što čini meni satisfakciju jeste da ću u budućnosti, kao profesor na fakultetu moći prenositi svoje znanje na mlade ljude, a također iskustvo koje sam stekao tokom rada, i motiv da ostanu u našoj lijepoj zemlji.“

Šta su motivi za aktivno uključivanje u politički život u našem Kantonu obzirom da su mnogi do sada, iako su imali i najbolje namjere vrlo brzo odustali kada su se suočili sa stvarnošću i činjenicom da ništa ne mogu promijeniti?

“Moji motivi su Biološkog i drušvenog karaktera.

Biološki, da nam djeca ostanu sa nama.

Društveni, da vratimo dostojanstvo našim građanaima, da se nikad ne predajemo i da gledamo u budućnost. Šta da smo se u ratu povlačili prilikom napada, izgubili bi smo. Siguran sam da sve veći broj mladih stručnih ljudi vidi razloge zašto ova zemlja ovako lijepa sve više gubi svoju vrjednost. Znam da ima ljudi koji mogu voditi ovu državu, ako ih prepoznaju birači koji su razočarani i ne izlaze na izbore time produžavaju nacionalnim strankama, nestručnim ljudima i profiterima da upravljaju ovom državom. Ono što je bilo lijepo nekad, može biti i danas, naš optimizam i snaga moraju pobjediti i zato ne odustajmo.“