Grad u kojem su vrata Gradonačelnika širom otvorena građanima

Iz nekog, meni nepoznatog razloga, mnogi miješaju Zavidoviće i Živinice. Znam to pouzdano, iz prve ruke. Ja sam iz Zavidovića.

Piše: Senad Omerašević / Hayat.ba

Upitate li mnoge moje prijatelje odakle sam, bez razmisljanja će ‘ispaliti’: „Iz Živinica“. Odavno je to tako: s profesorima na fakultetu, drugarima iz studentskih dana i kolegama na poslu. Nikada zbog toga nisam osjećao nelagodu, ali nisam bio ni sretan što me stalno sele u Živinice.

Danas sam bio u Živinicama i nisam imao nikakav problem da bilo ko, da svi misle da sam i sam iz tog pitomog, domaćinskog grada.

Ispričat ću Vam zašto.

U Živinice sam se upotio poslovno – Sastanak s gradonačelnikom Samirom Kamenjakovićem. Kamenjaković je, inače, prvi doktor radiologije u našoj zemlji. Nisam mnogo razmišljao o sastanku. Imam ih po nekoliko dnevno. I uglavnom sliče jedni drugima. Ali sam očekivao nekoliko stvari: da me dočeka monotona administrativna zgrada i nekako takvi službenici, da sve djeluje usporeno, te da moj sagovornik priča o politici, pozicijama i opozicijama, ‘našim’ i ‘njihovim’, i da tu i tamo zakuka.

Ništa nije bilo onako kako sam očekivao. Sastanak ni sličan stotinama drugih.

Zgrada nimalo monotona, čak izgleda veselo, kao da se radi o kakvoj školi. Ulazim kroz pokretna staklena vrata ukrašena gradskim simbolima. I da ne pročitah: ‘Grad Živinice’, okrenuo bih se uvjeren da sam pogriješio zgradu.

Iza vrata, u hodnicima i prolazima sve je bilo ubrzano, puno života – male raje i velike graje. Školarci.

Od kuda ih, pitao sam se. Ne znam je li primijetio moju zbunjenost, ali u trenu se ispred mene našao gradski službenik i s osmijehom(!) upitao šta trebam i može li mi pomoći. Rekoh mu zašto sam tu i on me povede gradonačelniku. Graja ostade iza nas, a preda mnom novo iznenađenje. Vrata gradonačelnikove kancelarije širom otvorena, a u njoj, na nogama, ushićeni i ozareni gradonačelnik Kamenjaković, njegovi najbliži saradnici i Djed Mraz?!

Opet mi ništa nije bilo jasno.

‘Odkud sad, pobogu, Djed Mraz’, pitam se usebi.

  • Uđi Senade, dobrodošao’, reče mi gradonačelnik i doda kako uskoro očekuju da kroz Živinice prođe CocaCola kamion, pa su to objavili na Facebook stranici grada i sada djeca pristižu da se raduju.
  • Znaš, nije bilo planirano da kamion svraća ovdje, trebao je ići za Tuzlu, ali smo molili da dođu zbog naše djece i pristali su’, priča mi bez da mu je i jednog trenutka s lica sišao osmijeh. I Djeda Mraz je zato tu. A graja od koje sam se bio odmakao, sad se opet čuje, još glasnije. Na stotine mališana čakaju razlog da pokažu da su baš to – djeca. I da im za sreću treba malo.

Coca Cola Truck ŽiviniceIzlazim s domćinima da zajedno dočekamo veseli kamion. Eto baš kao da sam iz Živinica, a ne iz Zavidovića.

A onda nova iznenađenja. Djeca, ali i njihovi roditelji, se nisu radovala samo veeelikom kamionu i sokićima, već i svom gradonačelniku. Grle se i slikaju s njim, a on ih mazi kao da su sva njegova.

‘U kakvom sam ovo filmu’, sad sam se već glasno pitao, a u sebi odgovorio: ‘U običnom, normalnom, ljudskom, kakav i treba da bude, kakvi i političari trebaju biti’.

Shvatili ste, nije ovo priča o meni i dosadnim sastancima, već o gradonačelniku vrijednom poštovanja – Samiru Kamenjakoviću.

Prije tri godine, kad sam ga upoznao i kad je netom postao načelnik, pričao mi je kako je otvorio svoja vrata građanima i kako mu svaki dan dolaze mnogi iznoseći svoje probleme.

  • Mnogi pate. Ne mogu svima pomoći, ali ih sve mogu barem saslušati – govorio mi je tada i nije zaustavljao suze.

Danas sam ga podsjetio na taj davni susret i upitao jesu li mu za Živiničane i dalje vrata otvorena. Naravno da jesu, kaže mi i dodaje da je do danas, za tri godine, u svoju kancelariju primio 23.600 građana. 23.600?! I, kako kaže, za barem polovinu njihovih problema pronađena su rješenja. Sad je bio radostan. I nije to krio.

Budžet ovog grada povećan je za čak 7 miliona maraka, uz tu su plaćena 4 miliona dugova. Kako je sve to bilo moguće, pitao sam.

  • Gradonačelnik nam je rekao – odgovara njegov prvi saradnik, ‘da kada nešto ne uspijemo riješiti u toku radnog vremena ostajemo duže, ako opet ima stvari koje ne stižemo da na posao dolazimo ranije, a ako i to nije dovoljno onda moramo raditi brže, ali probleme naših sugrađana moramo rješavati’.

I nije to gradonačelnik samo rekao drugima, već primjenjuje od sebe. Radni dan mu, kaže, počinje od 5:50, a zna trajati i do 22 sata. Nikada manje od 12 radnih sati dnevno. Uz sav rad mora se biti pravedan i ispravno ‘mjeriti’, niko nikada ne smije biti oštećen, priča neumorni Kamenjaković i pojašnjava kako mu je to očev amanet s kojim je još s 14 godina, dok je radio u radnji, učio vagati na tereziji.

I da – niti jednom nismo spomenuli politiku, ni vlasti ni opozicije, ni ‘naše’ ni ‘njihove’. Ni riječi o politici, a to zapravo i jeste politika – djela. I samo djela.

Zašto vam sve ovo ispričah, napisah? Zato jer je moralo biti ispričano. Neki bi se više obradovali naklapanju o formiranju državne vlasti. Znam da bi mnogi radije čitali o sukobima ‘šestorke’ u Sarajevu. Jako je puno onih koji bi čitali o prebrojavanju i prestrojavanju ljevice. Previše je ušiju naviknuto na puku priču o velikim ‘rezultatima’, a premalo očiju je vidjelo djela.

Eto zato Vam ispričah istinu o jednom neobičnom sastanku i poštovanja vrijednom gradonačelniku. (Senad Omerašević / Hayat.ba)

Pročitajte prvi vijesti iz Živinica na Vašem uređaju, pretplatite se sada.

Pročitajte više
1 Komentar
  1. Hanna piše

    Iz tog covjeka naseg gradonacelnika zraci ljudskost humanost dobrota pamet i sve najbolje osobine koje mogu da krase covjeka .Pitam se odaakle u jenom covjeku tolika dobrota

Ostavite komentar

Vaša Email adresa neće biti objavljena.