Izgubili živote spašavajući suborce: U sjećanje na hrabre živiničke pripadnike Armije RBiH i njihove herojske letove

Mjesec april je jedan od najznačajnijih mjeseci u novijoj istoriji Bosne i Hercegovine. U njemu je počela agresija na međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu od starne prvih komšija, i onih koji su željeli da je rasparčaju. Ono u čemu su se dobrano prevarili je da nisu računali da će u odbranu njenog suvereniteta ustati pored građani svih vjera i nacija koji su je smatrali i koji je i dan danas smatraju jedinom domovinom.

Neizbrisive su slike aprilskih patnji građana Sarajeva i drugih dijelova naše domovine 1992. godine, kada je i formirana Teritorijalan odbrana Republike Bosne i Hercegovine, kasnije Armija RBiH, za čiji datum formiranja se uzima 15. april 1992. Taj datum je značajan i 1994. godine kada su hrabri pripadnici Ratnog vazduhoplovstva Armije RBiH napravili odlučujući korak u daljem nastavku rata, tj. odnijeli su u opkoljeno Goražde neophodna materijalno-tehnička sredstav za svoje suborce koji su se tih dana lavovski borili protiv nadmoćnijeg neprijatelja.

Kada je Generalštab Armije RBiH procijenio trenutnu situaciju u Goraždu, izdato je naređenje Komandi RV i PVO ARBiH da pošalje helikopter u opkoljenu enklavu i dostavi potrebna MTS-a za pripadnike Armije u Goraždu. Na ovaj veoma opasan i zahtjevan zadatak (obzirom da helikopter MI-8 nije bio predviđen za prelijetanje neprijateljskih linija) prijavila se posada u sastavu: rahmetli Džemal Malkić pilot-vođa posade, pilot Mujo Mušić, i letači tehničari Meho Ajanović, Izudin Šarić i Zijad Bašić.

O kakvom se opasnom zadatku radilo govori podatak da su šanse da se helikopter probije do Goražda i vrati nepogođen (ili još gore oboren) bile manje od 5%. I pored tako malih šansi posada na čelu sa „Ikarom bosansko-hercegovačkog neba“ Džemalom Malkićem se odlučila da izvrši zadatak.

Baza iz koje je zadatak obavljen je bila u Tarčinu, i pošto je tih dana bilo veoma loše vrijeme, prvih nekoliko pokušaja je odgođeno usled nepovoljne meteo situacije. U rano jutro 15. aprila 1994. godine (05,00 sati) tišinu u Trčinu je poremetio rad motora helikoptera koji je krenuo ka opkoljenom Goraždu.

Mrkli mrak, posada bez ikakvih tehničkih pomagala, samo zahvaljujući mladom pilotu Muji Mušiću koji je bio zadužen za navigaciju, i smirenosti i hrabrosti Džemala Malkića, kao i ostalih članova posade, helikopter se probijao vrletima Bjelašnice i Treskavice, preko Jahorine ka Goraždu. U 05,25, sati helikopter je preletio neprijateljske linije koje su držale u okruženju grad Goražde.

Obzirom da se još nije razdanilo, posada je pokušala helikopter spustiti na već dogovoreno mjesto, sa koga su ispaljeni artiljerijski projektili na grad. To mjesto je u međuvremenu palo u ruke neprijatelja. Tada Džemal Malkić donosi odluku da nema povratka dok se teret ne istovari. Pronalazi jednu bašču u naselju Pohranjen, i tu spušta helikopter, a posada istovara teret. Pri povratku za Tarčin, primjećuju pripadnika ARBiH koji im mašu i idu po dostavljeni teret.

Po povratku helikopter preko Jahorine uspijeva neoštećen da sleti u Tarčin, gdje su hrabri vazduhoplovci dočekani od pripadnika 9 Brdske brigade. Ubrzo iz Goražda dolazi vijest da je helikopter uspješno dostavio „teret“ i da borci i građani Goražda zahvaljuju svojim suborcima na iskazanoj hrabrosti.

Za manje od mjesec dana, tačnije 7. maja, navršava se tačno dvadeset i četiri godine od posljednjeg ratnog leta za Žepu u kojem je poginulo dvanaest putnika, među kojima su u svojstvu posade bili heroji i dobitnici najvećeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan”, major Džemal Malkić, natporučnik Enver Čokić i natporučnik Izet Džambić.

U posljednjem letu za Žepu 7.5.1995.god. na let su upućena 22 putnika i člana posade.

U helikopterskoj nesreći na mjestu slijetanja u Žepi, 10 putnika je preživjelo, a 12 je izgubilo živote, a to su:
Posada
pilot Džemal Malkić (1958)
pilot Enver Čokić (1968)
let.meh.Izet Džambić (1968)

Ljekari
dr. Sead Halilović (1947)
dr. Husejn Halilović (1958)
dr. Muharem Deljković (1941)

Putnici
Nurdin Mustafić (1932)
Hasiba Salihović (1935)
Hasudin Homorac (1970)
Avdo Mirvić (1956)
Selman Karić (1951)
Sabrija Česko (1943)